Lenjin, komunizam i emancipacija žena

Većina žena danas u svijetu su daleko od toga da dostignu jednakost, a da ne pominjemo oslobođenje. Razlika u ličnim prihodima su jedna stvar, ali nejednakost i ugnjetavanja se sastoje od mnogo različitih elemenata. Od straha da tokom izlaska u grad, pića ostavimo bez nadzora; do anksioznosti kada hodamo same kući, trpljenje konstantnih seksističkih komentara i zagledanja; do rada većine kućnih poslova; do doktora koji “ženske bolesti” ne shvataju ozbiljno i generalno tretiraju žene kao da imaju nižu vrijednost. Ta lista se samo nastavlja.

[Source]

Nejednakost i ugnjetavanja su toliko duboko usađene u društvene strukture da obavijaju život žene u svakom trenutku, nebitno gdje se žena nalazi u svijetu. One dolaze do svog posebnog izražaja pod kapitalizmom, ali one se prenose već hiljadama godina klasnog društva.

Takozvana rješenja koje nam nude političari i viši sloevi društva su sve osim zadovoljavajuća. Ona su stopljena sa individualističkom perspektivom koja odbija klasnu borbu i sistematske promjene, sa željom da se promoviše ideologija “ženskog gazde” gdje se seksizam i ugnjetavanje predstavljaju kao nešto što individue mogu prevazići u okvirima kapitalizma.

Ali napredak za žensko oslobođenje se nije dogodio kroz djelovanje nezavisnog prosvjetljenja ili individualne borbe protiv sistematskog zla. On se dogodio kroz kolektivne i revolucionarne borbe da se od temelja promijeni društvo.

Dakle, teško bi bilo imenovati nekoga ko je imao veći uticaj na žensko oslobođenje od Lenjina. Od te tvrdnje će se nekoliko feministkinja naježiti. Šta ima “mrtav ruski muškarac” da kaže o borbi za žensko oslobođenje u današnjem vremenu? Ali Ruska revolucija, koju je predvodio Lenjin, pokazuje da je moguće da se kapitalistički sistem pod kojim živimo ukine i da se počine graditi društvo bez nejednakosti i ugnjetavanja. Konačno pravo žensko oslobođenje je bilo na agendi. Nije bilo ostavljeno individui, već je bilo dio kolektivne borbe svih ugnjetavanih slojeva društva. Rusija prije 1917. godine je bilo društvo sa snažnom i represivnom patrijarhalnom kulturom. Oktobarska revolucija je bila zemljotres koji je potresao temelje tog društva. U jednom zamahu, svi zakoni koji su žene stavili u inferiornu poziciju naspram muškaraca su uklonjeni. Homoseksualnost je dekriminalizovana. To je bio samo početak.

Stogodišnjicu Lenjinove smrti je prirodno dočekala kampanja kapitalističkih medija da se njegovo ime obeščasti. Ali Lenjina otpisuju i mnoge feministkinje koje, bar na papiru, tvrde da su progresivne. One otpisuju Lenjina, kao i Marksa i Engelsa kao “stare bijele muškarce”. Ali oni koji skaču na taj voz su u realnosti politički saveznici vladajuće klase. Oni otpisuju revolucionarnu ideju da se ugnjetavanje žena može ukloniti sa uklanjanjem klasnog društva. A to služi samo najbogatije, oni čija moć i bogatstvo zavise na ugnjetavanju i nejednakosti kao temeljnog dijela njihovog sistema.

Ženska borba i revolucija

Lenjinova kompletna politička borba bila je usmjerena ka jednom cilju: revolucionarnog svrgavanja klasnog društva i izgradnja potpuno novog društva bez nejednakosti i ugnjetavanja: komunističkog društva. Razlog zašto kapitalistička klasa ima toliku mržnju prema tom čovjeku je zato što je vodio jedinu uspješnu radničku revoluciju u istoriji. Revoluciju gdje je radnička klasa preuzela vlast i pokazala da je moguće organizovati društvo u korist radnog naroda, a ne profita.

Ruska revolucija je daleko više napredovala po pitanju oslobođenja žena od ropstva klasnog društva nego bilo koji drugi događaj u ljudskoj istoriji. Boljševici su ogromne korake napravili u pravcu emancipacije žena koji su potresli vladajuće klase širom svijeta. Oni su takođe inspirisali žene (kao i muškarce) globalno. Nije slučajnost, dakle, da su žene u mnogim djelovima svijeta dobile pravo glasa (kao i mnoga druga prava) u godinama odmah nakon revolucije.

Ruska revolucija ostaje jedan od najbitnijih doprinosa u borbi protiv ženskog ugnjetavanja u ljudskoj istoriji. Više od 100 godina nakon toga, mjere koje su Lenjin, kao i ostatak Boljševičke partije poduzeli, ostaju jedne od najprogresivnijih u ljudskoj istoriji.

Boljševici su uklonili sve zakone koji su primoravali nejednakost između polova. Ženama su data prava na abortus i razvod i razlika između djece rođene u braku ili izvan je poništena. Za kontrast, pravo na razvod je u Danskoj uvedeno 1925, a pravo na abortus 1973! U danskim školama djeca uče da je socijaldemokratkinja Nina Bang bila prvi ženski ministar na svijetu. Ali ona nije postala ministar do 1924, sedam godina nakon što je Aleksandra Kolontaj postala narodni komesar (ministar) u Sovjetskom Savezu.

Jedna od prvih odluka Kolontaj je bilo materinstvo. Ona je uključila, kao i još mnogo toga, 16 sedmica plaćenog trudničkog odsustva i ograničila radnu sedmicu na četiri dana za žene koje doje. Ponovo, moramo zapamtiti da trudničko odsustvo nije postojalo u većini svijeta. U Danskoj, zakon o porodiljskom odsustvu koji je uključivao sve ženske radnike je uveden 1960. godine. A to je bilo samo 14 sedmica bez potpune plate na nivou naknada za nezaposlene. 16 sedmica plaćenog porodiljskog odsustva, dan danas, prevazilazi vrijeme koje je dopušteno u najbogatijoj državi na svijetu, SAD, gdje žene imaju pravo na 12 sedmica neplaćenog trudničkog odsustva.

Ali jednakost pred zakonom je samo bio prvi korak koji su boljševici napravili. To je samo formalni preduslov za brisanje nejednakosti. Da bi se dostigla prava jednakost nije dovoljno da se napišu novi zakoni na papiru. Zahtjeva radikalnu promjenu u društvenim i ekonomskim uslovima u društvu.

Ovdje je počeo pravi rad koji su boljševici poduzeli u emancipaciji žena: promjena materijalnih uslova, uklanjanje korijena nejednakosti, naime, klasne podjele. Zahtijevalo je ukidanje privatnog vlasništva sredstava za proizvodnju, to jest, vlasništvo kapitalista i zemljoposjednika nad fabrikama, firmama i zemljom. Umjesto toga, započeli su izgradnju demokratskog plana proizvodnje usmjerenog ka zadovoljavanju potreba velike većine radnika i siromašnih zemljoradnika.

Nakon što je prvi korak dostignut, koji je uspostavio jednakost pred zakonom, Lenjin je opisao sljedeći zadatak:

“Drugi i najbitniji korak je ukidanje privatnog vlasništva nad zemljom i fabrikama. To i samo to može da otvori put ka kompletnoj i pravoj emancipaciji žena. Njeno oslobođenje od ‘kućnog ropstva’ kroz tranziciju sa sitnog individualnog održavanja domaćinstva na socijalizovane kućne usluge velikih razmjera..

“Ovaj je težak jer uključuje ponovno oblikovane najukorijenijeg, okorjelog, vezanog i krutog ‘poretka’ (nepristojnost i varvarstvo bi bilo bliže istini). Ali tranzicija je već započela. Stvar je stavljena u pokret. Novi put smo izabrali. “(Lenjin, ‘Internacionalni dan radnih žena, 1921)

Ako će žene biti slobodne onda se moraju ukinuti kućni poslovi koji u Lenjinovim riječima drže žene u stanju “kućnog ropstva”. Kućni poslovi se moraju socijalizovati. To se konkretno odnosi na stvaranje jaslica, vrtića, zajedničkih kuhinja, javnih vešeraja, itd.

Žene su od početka klasnog društva, to jest, hiljadama godina, bile vezane za domaćinstvo. Kapitalizam je imao ulogu da uvuče žene u šire društvo kao radnice i samim tim kao učesnice u klasnoj borbi. Ali nije uspio da eliminiše ropstvo žene u domaćinstvu što znači da žene u kapitalizmu pate dvostruko: kao radnice i kao žene.

Čak i u razvijenim kapitalističkim zemljama većina kućnih poslova padaju na leđa žena. Danas u Danskoj, gdje je procenat zaposlenih žena skoro pa isti kao kod muškaraca, žene u prosjeku rade po jedan sat duže kućne poslove dnevno od muškaraca. Rađanje djece ima veliki uticaj na prihode, penzije i, ne najmanje, vrijeme za stvari osim porodičnih obaveza kao što su sudjelovanje u politici ili kulturnim manifestacijama.

Ograničenost materijalnim uslovima

Međutim, ambicije boljševika nisu mogle prevazići materijalnu realnost Sovjetske republike. Lenjin je jasno tvrdio od prvog dana da će izgradnja socijalizma zahtijevati širenje revolucije na razvijene kapitalističke države. Nažalost, Ruska revolucija je ostala izolovana. U prvim godinama nakon 1917. mlada Sovjetska republika je pokušavala da preživi građanski rat koji su uzrokovale najmoćnije kapitalističke zemlje. Takođe pored svega toga su još pokušavali izbjeći glad.

Resursi su bili poprilično ograničeni i samim tim mogućnost da se realizuje plan socijalizacije kućnih poslova je bila ograničena. U ovom kontekstu bilo kakvo dostignuće je impresivno. Ali sa Staljinovim diktatorskim preuzimanjem vlasti, dostignuća ženskog napretka su do neke mjere izgubljena, npr. po pitanju abortusa i razvoda.

Uprkos degeneraciji i regresu koji se dogodio pod Staljinom i njegovim nasljednicima, planska ekonomija je donijela ogroman napredak za žene. Životni vijek žena se udvostručio, od 30 godina u carsko doba do 74 godine u 1970-ima. 1971. godine bilo je više od 5 miliona vrtića, i 49 posto studenata u višim školama su bile žene. Jedine države u kojima su žene sačinjavanje preko 40 posto studentske populacije su bile Finska, Francuska, Švedska i SAD.

Lenjinove političke ideje su bazirane na temelju filozofskog materijalizma, to jest, materijalni uslovi određuju svijest, misli, ideologiju, kulturu itd.

Preduslov za uklanjanje seksizma i ženomrzačke kulture, koja je hiljadama godina umanjivala vrijednost žena u poređenju sa muškarcima i odvajala ih od javnog života, je promjena u materijalnim uslovima. To znači ukidanje privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju.

Ali boljševici nisu stali nakon što su nacionalizovali ekonomiju, već su započeli borbu protiv šovinizma koji je bio prisutan u ruskoj kulturi. Posebni programi su započeti da se izbriše nepismenost među ženama i da se uključe u vođenje države i partije. U isto vrijeme boljševici su odlične rezultate postigli u uključivanju masa u opštu kulturu i uklanjanje vjerskih predrasuda i drugih oblika šovinizma.

Lenjin je vodio borbu za žensku jednakost, ne samo pred zakonom, već u svim poljima. Zbog toga se mi kao komunisti smatramo najdosljednijim pobornicima ženske emancipacije. U poređenju sa liberalnim feminizmom, Lenjin nije ostao u okviru kapitalizma. Najviše što se može dostići unutar tog sistema je jednakost pred zakonom. I svi mi u Skandinaviji vam možemo reći, gdje je jednakost pred zakonom već davno dostignuta, to je još uvijek daleko od uklanjanja ženskog ugnjetavanja. Liberalne feministkinje su postigli formalnu jednakost ali su u isto vrijeme pomogle u održavanju društvenih i kulturnih nejednakosti koje još uvijek dominiraju.

Za Lenjina, glavna tačka ženske borbe je klasna borba. Klasa je jedina tačka koja veže sve vrste ugnjetavanja, i takođe je stvar koja ih može razriješiti. Vladajuća klasa ja mala manjina u društvu i radi sve što može da uvede raskol između radnika po linijama pola, narodnosti, vjere, itd. da bi zavadili različite djelove radništva jedne protiv drugih.

Komunisti i ženska borba

Za Lenjina, ne samo da je revolucija potrebna za žensko oslobođenje, već učestvovanje žena je odlučujuće ako ćemo imati uspješnu revoluciju. To nije sekundarno.

Žene su bile one koje su započele Rusku revoluciju kada su štrajkovale na Međunarodni dan žena 1917. godine. Kroz revoluciju sve do Oktobra, Lenjin je insistirao da se žene organizuju i uključe u borbu. U jednom od svojih Pisama iz daleka, napisanim 1917. godine prije njegovog povratka iz progonstva, napisao je: “Ako žene ne budu uključene javnu službu, u narodnu vojsku, u politički život, ako žene nisu iščupane iz zaglupljujućih domaćinstava i kuhinjskih okruženja onda nije moguće garantovati pravu slobodu. Tada nije ni moguće izgraditi demokratiju, a kamoli socijalizam.” (Lenjin, Pisma iz daleka, treće pismo, ‘O pitanju proleterske vojske’).

Bez učestvovanja žena, revolucija ne može pobijediti. Organizacija radnih žena u borbi za komunizam nisu bila samo kritična za Lenjina prije Oktobarske revolucije, već i docnije, i u građenju Treće internacionale za širenje revolucije širom svijeta. Međutim ugnjetavanje žena pod kapitalizmom znači da će uglavnom žena biti manje nego muškaraca organizovanih u borbi. To je takođe problem kojim se bavio Lenjin:

“Zašto nema ni blizu toliko žena u partiji kao muškaraca, čak ni u Sovjetskoj Rusiji? Zašto je broj žena u sindikatima tako nizak? Zapita se čovjek zbog tih činjenica. [...] Ne možemo iskoristiti diktaturu proletarijata bez miliona žena na našoj strani. Niti možemo početi graditi komunizam bez njih. Moramo naći način da dopremo do njih. Moramo učiti i tražiti da bi pronašli put prema njima.

“Zbog toga je u potpunosti prihvatljivo da mi predstavljamo zahtjeve u korist žena. [...] prava i društvene mjere koje zahtjevamo od buržoazije za žene je dokaz da razumijemo položaj i interese žena i da ćemo ih se sjetiti pod diktaturom proletarijata. Naravno ne kao uspavani i patronizirajući reformisti. Ne, naravno ne. Već kao revolucionari koji pozivaju žene da zajedno rame uz rame i jednaki tokom rekonstrukcije ekonomije i ideološke nadgradnje” (Klara Cetkin, Lenjin o ženskom pitanju).

Lenjin je uporno pominjao da sa borba za žensko oslobođenje ne može odvojiti od socijalističke revolucije. Nejednakost i ugnjetavanje se ne mogu ukinuti bez ukidanja klasnih podjela. Međutim to ne znači da odbija borbu za zahtjeve žena i prije revolucije.

Komuniste ponekad pogrešno optužuju da zapostavljaju žensku borbu kao nešto što će revolucija riješiti. Ali to je netačno. Korektno je da vjerujemo da je revolucija jedini način da se ukine ugnjetavanje žena. Ali to ne znači da odbacujemo borbu za demokratske zahtjeve tu i tamo.

Mi komunisti ne sjedimo čekajući revoluciju već uskačemo u svakodnevne borbe. Kao što je Lenjin objasnio, radnici se mogu mobilisati kroz svakodnevne borbe za reforme i demokratske zahtjeve i kroz te borbe ograničenja kapitalističke demokratije postanu jasna. Obaveza komunista se sastoji od korišćenja svakodnevnih borbi da bi se kroz te borbe pokrenula revolucija. Lenjin je objasnio, da što je jedno društvo slobodnije i demokratskije, sve postaje očiglednije da problemi nisu u ovom ili onom zakonu, već u samom kapitalizmu:

“U većini slučajeva pravo na razvod se ne koristi pod kapitalizmom zato što je ugnjetavani pol ekonomski zarobljen. Zato što, nebitno koliko je sama država demokratska, žena ostaje ‘rob domaćinstva’ pod kapitalizmom, rob u spavaćoj sobi, jaslicama i kuhinji. [...]

“Samo oni koji nisu sposobni da razmišljaju ili oni koji nisu upoznati sa marksizmom će pomisliti da republika nije od nikakve koristi, da pravo na razvod nema korist, da demokratija nema korist, da nacionalno samoodređenje nema nikakvu korist! Marksisti znaju da demokratija ne ukida klasno ugnjetavanje već je čini čistijom, širom, otvorenijom i oštrijom. To je ono što želimo. Što je kompletnije pravo na razvod, to je očiglednije ženi da izvor njenog ‘kućnog ropstva’ nije manjak prava, već kapitalizam. Što je više demokratski sistem uprave biće očiglednije radnicima da korijen tog zla nije manjak prava, već kapitalizam. [...] i tako dalje.” (Lenjin, ‘Od karikature marksizma i imperijalističke ekonomije’)

Što je sveobuhvatnija demokratija postaje očiglednije da nije samo manjak demokratije koji je kriv za ugnjetavanje. To ugnjetavanje je još dublje ukorijenjeno: u kapitalizmu i samim klasnim strukturama društva.

Kao što je pomenuto ranije, ugnjetavanje žena ja daleko od nestajanja u skandinavskim zemljama. Čak iako imaju jednaka demokratska prava. Ženama postaje sve očiglednije da rješenje seksizma, nasilja nad ženama i njihov položaj kao građana drugog reda se ne nalazi u parlamentu, već u dubljim promjenama samih struktura društva. Naša obaveza kao komunista je da se uključimo u svakondevne ženske borbe i da u isto vrijeme pokažemo kako je ona povezana sa klasnim ugnjetavanjem i potrebom za borbom protiv kapitalizma.

Lenjin je bio jasan u svom važnom radu, da privlačenje klasno svjesnih žena u revolucionarnu borbu nije samo obaveza žene, već cjelokupne partije. Potrebno je obrazovati i privući sve komuniste po pitanju ženskog ugnjetavanja i potrebom za revolucionarnim djelovanjem među ženama i muškim drugovima ako će se taj rad uspješno odvijati. To znači i prevazići otpor muških drugova, kao što se njemačka marksistkinja Klara Cetkin prisjeća da je Lenjin rekao:

“Oni smatraju da agitacija i propaganda među ženama i obaveza njihovog dizanja i revolucioniziranja je sekundarna, kao da je to posao ženskih komunista. Niko osim docnijih nije prekoren zato što se stvari ne kreću brže i jače. Ovo je pogrešno, totalno pogrešno! To je separatizam. To je jednakost žena ‘a rebours’, kako Francuzi kažu, obrnuta jednakost. [...]

“Slabo koji muž, čak i među proleterima, razmišlja o tome kako može olakšati teret i brige svojih žena, ili da ih skroz riješe, kada bi im pružili ruku u ‘ženskim poslovima’. Ali ne, to bi išlo protiv ‘privilegija i dostojanstva’ muža. On zahtjeva odmor i udobnost. Život domaćice je dnevna žrtva samog sebe u ime hiljadu nebitnih sitnica. Antička prava njenog muža, njenog gospodara i majstora, preživljavaju neprimjećena. Objektivno, njegov rob se sveti u skrivenom obliku. Njena unazađenost i manjak razumijevanja revolucionarnih ideja njenog muža sputavaju njegov borbeni duh i njegovu odlučnost za borbu. Oni su kao mali crvi, grizu i potkopavaju neprimjetno, sporo ali sigurno. Ja poznajem život radnika, ne samo iz knjiga. Naši komunisti rade među masama žena. Naš politički politički rad generalno uključuje poprilično obrazovanje među muškarcima. Moramo iskorijeniti robovlasničku tačku gledišta u partiji i masama. To je jedna od naših obaveza koja je isto tako nužna kao i formiranje kadrova koji se sastoje od drugova koji imaju teoretski i praktični trening za partijski rad među ženskim radništvom”. (Klara Cetkin, Lenjin o ženskom pitanju)

Ženska borba i komunizam

Kapitalizam je u dubokoj krizi. To nije samo ekonomska kriza već istorijska kriza koja obavija svaku poru društva. Svugdje gdje pogledamo, svijet je obuhvaćen ratom i klimatskim krizama. Seksizam, rasizam, transfobija i drugi oblici diskriminacije i ugnjetavanja su svugdje. Ovu krizu osjete posebno mladi ljudi koji to osjećaju u svim sferama života. To znači unazađenje kulture, ljudskih odnosa i psihe. Kao što vidimo sa krizom mentalnog zdravlja.

Jedine stvari koje se nude mladim ljudima i radnicima su pesimizam i individualna rješenja. Ali kapitalistička kriza ne vodi samo do pesimizma. Slijepa ulica ovog sistema je uzrokovala kvalitativnu promjenu u svijesti sve više i više ljudi koji su nezadovoljni individualnim rješenjima. Traže ideje koje će im pružiti put iz krize. Milioni žena i muškaraca širom svijeta se mobilizuju u borbi protiv nejednakosti i ugnjetavanja.

Alternativa pesimizmu i individualnim rješenjima se može pronaći kod boljševika i Lenjina. Njihov odgovor je kolektivna borba protiv kompletnog sistema. Oni nisu stali u okviru samog kapitalizma. Oni su iskorijenili sam uzrok ugnjetavanja i nejednakosti.

To je tradicija na kojoj mi komunisti danas gradimo. Mi ulazimo u borbu žena. Ali naoružani sa jasnom perspektivom da se ne može odvojiti od borbe za komunizam i da neko ko želi ozbiljno da se bori protiv ugnjetavanja žena mora se organizovati u borbu za komunizam. Lenjin i boljševici su započeli borbu. Na nama je da je završimo i stvorimo društvo u kojem žene i muškarci mogu da vode humanu egzistenciju bez nejednakosti i ugnjetavanja.

Join us

If you want more information about joining the IMT, fill in this form. We will get back to you as soon as possible.